Tekst i ilustracija: Boris Vlastelica
Iz srca beogradskog alternativnog muzičkog izraza, Jarboli dolaze kao više od benda; oni su fenomen koji odražava slojevitost i spontanost Beograda na prelazu vekova i sistema. Savršeno sublimiraju egzistencijalističke dileme i probleme urbane omladine tokom tih nekoliko tranzicionih generacija, pa sve do danas.
Atmosfera meni se ne dopada
Nesigurnost, strah od strogih zakona
Hodam brzo, zauzet sam koracima
Gledam pored, ništa me ne zanima
Da ne zazvuči da ih stavljam striktno u beogradski, a još manje generacijski okvir, Jarboli, gde god da odu po Srbiji i šire, imaju jako odanu bazu fanova u prvim redovima, koja se regeneriše kako vreme ide. Razlog tome su tekstovi koje potpisuju Boris i Daniel, ujedno glavni magnet benda. Međutim Jarboli, kao i cela jedna generacija regionalnih bendova iz devedesetih, su platili cenu tog perioda od 6-7 godina potpunog stopiranja kulturne razmene, i to zanimljivo, baš između urbanih sub-kultura Beograda i Zagreba; dok je autoputem neometano i tih godina nastavila trampa: zapadni pop za istočni folk. Dobro, to je tema za neki drugi put, no svakako da je zatvaranje granica bendove poput Jarbola ovde, ili zagrebačkih Pipsa tamo, ograničilo u smislu uspeha kod šire publike, na statuse koje danas imaju – lokalnih legendi. Malo li je.
Samo da smo smireni
Samo da se ne uznemirava
Samog sebe zagrlim
Spas je u u u dugim rukama
Jarboli, doduše, imaju već više puta dokazani talenat da uhvate duh vremena na nosač zvuka. U tom kontekstu se može tumačiti čak i ova sada pauza kojoj dolazi kraj na Kontaktu. Duga i nemušta, kao da je nesvesno i glas, tojest, odsustvo glasa, čitavog jednog dela populacije koji se povukao iz javnog života, izgubivši sve iluzije. Drugim rečima, čak i kad ne ispuste ni jedan ton godinama; hteli ili ne, Jarboli uhvate duh vremena – ili duh vremena uhvati njih.
Iskušenje više me zabrinjava
Samo glavom, dušom se ne razmišlja
Samo sebe, druge ne doživljavam
Pa ni tebe, ljubljenje je navika
Njihova diskografija, pesme i teme tekstova tako ostaju skrinšot kolektivne svesti, ne samo šireg centra Beograda, već i svakog većeg grada u Srbiji, u jednom specifičnom vremenu između ‘uslovne’ i ‘suvišne’ slobode, da citiram imena albuma koji genijalno sublimiraju vreme svog nastanka. Iako bi sami Jarboli možda rekli da već malo preterujem, ali ne bi ni valjalo da su u ovoj meri toga svesni, da ne dolazi prirodno.
Zato pozivamo na jarbolski žur i one koji su odavno odustali, i one koji se još bore sa vetrenjačama savremenog života; Jarboli dolaze na Kontakt, da se rasplešemo i raspevamo. O temama tekstova ćemo misliti sutra ili već nekad.